1.      Emir Imamović Pirke, novinar i aktivist iz Šibenika te je opisao kao briljantnog mladog doktora teologije. Imponirali ti to?

Teško breme. Hvala mu. Lijepo je to čuti od nekog poput njega. Nadam se samo da ću to i opravdati u cijelom ovom procesu formiranja svog iskaza, te do kraja ostati iskren. To nije baš lako, jer je danas teologija postala teška korporativna grana u kojoj prevladavaju privatni interesi određenih krugova i tu se treba znati snalaziti. Svakodnevna politika je počesto pjesma prema onom što se zna događati u crkvenim kuloarima. Naime, dok dnevna politika koliko toliko osjeća pritisak demokracije, u crkvenim strukturama počesto nemate taj odnos, već ste primorani živjeti u srednjovjekovnim postulatima koje je Crkva u nas svesrdno vratila u život, što je praksa koja umanjuje njenu istinsku kvalitetu. Stoga, pronaći svoj izričaj koji sadrži i drevnu kršćansku tradiciju, ali i osuvremenjene kvalitete Crkve se ukazuje gotovo kao akrobatska umješnost u kojoj se svakodnevno pokušavam izvještiti. Tako da da, imponira mi kad netko smatra da sam u tom pogledu dobar ekvilibrist.

2.      Kad kažeš crkva, misliš na…

Kad u ovom kontekstu kažem Crkva, svakako mislim na crkvu kao instituciju, jer crkva kao institucija nije isto što i Crkva kao duhovno nasljeđe. Ta dva pojma nisu odvojena, ali ih moramo takvima razumijevati da bismo mogli o tome zdravo promišljali. Da nam se ne dogodi da biskupe poistovjetimo sa Isusom Kristom, što neki biskupi, ne uočavajući ovu distinkciju, počesto čine pomišljajući da su bogovi. No, kad te dvije stvari razumijemo odvojeno, znamo tko komu i čemu u kojem trenutku pripada.

Kada to primijenimo na naš životni kontekst, tada crkva kao institucija prvenstveno dobiva obrise Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, jer protestantske zajednice i Pravoslavna crkva ovdje nemaju nikakvog značajnijeg društvenog utjecaja. Dakle, s njom sam/ smo u dijalogu, a problem se javlja kada se neki njeni članovi, kako sam već naveo, počnu predstavljati kao bogovi. Tu počinje ova priča i to je šteta, jer ta ista Crkva ima fascinantne ljude koji dobro razumiju pogubnost tog stanja duha i oni su moj osobni izvor inspiracije. Oni su briljantni, ali prešućeni. Ovakva crkvena institucija ih je jednostavno prešutila. Ne marginalizirala! Nisu ih marginalizirali, jer oni dobro znaju da bi tada od njih načinili mučenike, a to si jednostavno ne mogu priuštiti. Uostalom, danas kada je u nas glas za sekularizaciju sve jači, vrhuška Rimokatoličke crkve igra upravo tu ulogu. Uzeli su obličje paćenika, i lažno uživljeni u žrtvu Isusa, nastoje stvoriti dojam kako se vodi sveopći rat protiv čitave Crkve, čitave vjere, a ne samo protiv pojedinaca unutar tog korpusa. Doduše, za to i dio sekularnog društva snosi odgovornost.

No, upravo zato je crkvu kao instituciju i Crkvu kao duhovno naslijeđe neophodno razumijevati odvojeno, jer nam to daje mogućnost da imenujemo. Da ne generaliziramo, već da imenujemo problem, jer problem uvijek ima ime. Idemo konkretno. Ako je problem Ante Ivas, tada je problem Ante Ivas. To se mora jasno znati. Ne može se tada čitavu Crkvu prozivati! Ali s druge strane, ne može ni Crkva Antu Ivasa stavljati u isti špalir sa primjerice Srećkom Badurinom, jer je to onda isušivanje vrlina na kojima se Crkva napaja. Ante Ivas jest dio Crkve kao i što je to bio Srećko Badurina, ali Ante Ivas nikad neće moći biti Crkvi ono što joj je Srećko Badurina. I to nam mora biti jasno!

3.      Možeš li laički pojasniti tko je to teolog jer se nerijetko događa da se teolog poistovjećuje sa svećenikom ili se, pak, smiju kad za nekog kažemo da je teolog.

Meni je jasno to podrazumijevanje. Međutim, to je isto kao kad za onog tko je završio matematički fakultet smatramo da je isključivo profesor matematike. To je banaliziranje određenih spoznaja koji se kroz neku granu odvijaju. Stoga, za mene je važno, ne to što netko prema društvenom obrascu jest, već što on kao takav čini. Naime, možeš uzeti lašun i s njim posaditi cvijeće, ali možeš s njim i nekog zatući.

Teologija je za mene jedna izuzetna humanistička kvaliteta koja ima mogućnost odvesti ka dubljim duhovnim spoznajama. Dosta mojih profesora mi govori da se ne možeš biti teolog bez crkvene zajednice, no ja se s tim ne slažem. Crkvene zajednice za teologiju su važne, ali i ne i ključne, jer su ograničavajuće. One pretpostavljaju život isključivo na osnovu obrasca koji su oni zacrtali vjerujući da je apsolutan, i tu teologija dolazi pred zid pred kojim gubi svoju humanističku širinu. Čim to osjetim, ja podvlačim crtu, jednostavno se ne osjećam pozvanim suditi o Bogu. Mislim, poštujem zajednice, ali daleko više poštujem ljude, stoga institucije gotovo uvijek uzimam s dozom rezerve, pa bile one, recimo to i svete. Teologija je način života. Života do balčaka. Sad, što je ona s vremenom postala profesija, to je neka druga priča. Međutim, teologija je i dalje primarno smisao, a ne sredstvo.

4.      Negdje sam pročitala da sve manje surađuješ s institucijama i sve se više okrećeš životu kao takvom.

Točno. Moja generalna postavka je da surađujem s ljudima pa taman oni i pripadali institucijama. Ne zanimaju me institucije, grupacije, države, zanimaju me isključivo ljudi.

5.      Znači li to da odbijaš pojam institucije i/ili postojanje institucija, odnosno znači li to da za tebe ne postoje institucije kao takve već su one skupine ljudi koje postoji na određenom mjestu, a objedinjene su pojmom institucije zbog lakšeg snalaženja?

Ne bih rekao da odbijam pojam institucije. Rekao bih da odbijam one institucije koje vode pojedinci koji ih smatraju svojim srednjim imenom. Inače, surađujem s dosta njih, Centrom za mirovne studije, svojim fakultetom, nekim organizacijama civilnog društva. Naime, nikad u životu nisam odbio instituciju samo zato što je riječ o instituciji, nego sam ih odbio kad su ih zastupali ljudi koji poput Luj XIV smatraju da su oni njeno utjelovljenje.

SPECIJALIZACIJA, DOKTORAT, UKRAJINA, NJEMAČKA

6. Rekao si da Pravoslavna crkva na ovim prostorima nema društvenog utjecaja, ali iz iskustva znam da je s njima teško surađivati, da se pravoslavna crkva zatvara kad je se nešto pita.

Pravoslavna crkva u Šibeniku bi se trebala otvarati, ali poradi specifičnosti ratnog iskustva kod nas to nije slučaj i to moramo razumjeti. Naime, Crkve na ovim prostorima generalno još uvijek žive u ratu. U devedesetima. Uvjerio sam se u to dosta puta, da kad ih se pita i o najobičnijim stvarima, vjeruju kako se iza toga krije nešto drugo. To je ta paranoja zajednička svim religijskim institucijama na području bivše Jugoslavije, koja ih sve više obuzima, jer iz određenih razloga nisu spremne zakoračiti u vijek u kojem žive. Suočiti se sa sobom, drugima, prošlošću, sadašnjošću. Odgovara im uloga žrtve, te na taj način ne ostvaruju kontakt s društvom, s vremenom. One mahom stoje iza svojih zidina i rogobore o avetima prošlosti. Jedni govore o avetima komunizma, drugi o avetima ustaštva, treći imaju neke svoje nemani i tomu nema kraja. To je njihov privatni lunapark u kojem za naša pitanja nema mjesta, treba se samo paziti da te to kolo ne uzme.

7.      Imaš li problema zbog svojih stavova?

Ima jedan moj stih koji kaže 'možda moja muda i nisu odveć slavna, ali koga da se bojim, moja ljubav je javna!' i to je moj credo. Naime, na tragu nekih psihologa smatram da u životu postoje dva dominantna motiva – ljubav i strah. Kojem se prikloniš, tako će ti biti, a ja nemamo apsolutno nikakav imperativ na bilo koji način podleći ovom drugom. Treba živjeti bez ustezanja i pri tom nastojati ne činiti nikakvu štetu oko sebe, ali se ne libiti dirati život u njegovom korijenu. Ja naravno ne znam kako će ovaj život završiti, ni kamo on suštinski ide, ne znam čak ni da li živim ispravno, ali sasvim sigurno ću nastojati da mi o svemu tome ne sudi bagaža.

8.      Što radiš? Čime se trenutno baviš?

Primarna mi je specijalizacija u Lavovu koju dovršavam. Tu je riječ o brušenju magisterija u smjeru ekumenizma. Također, nastojim osloboditi što više prostora za doktorat koji sam nakon brojnih neuspjelih pokušaja u nas, najzad odlučio upisati u Munchenu. Sad predstoji realizacija stipendije, jer ovaj stupanj obrazovanja na kojem sam trenutno, onemogućava mi da kao i do sada, paralelno radim i izučavam. Tako da je to uz Lavov sad moja glavna preokupacija. Osim toga, radim na projektu Zavičajne škole u Šibeniku, te sa Centrom za mirovne studije na nužnosti dijaloga između religijskih udruženja i građanskih udruga. Ništa manje važna stvar u mojem životu, ali sad samo nije primarna. Na koncu, sve je stvar pravodobnog balansa.

Razgovor vodila: S.K.