Iz(bjeglička) priča

 

Prije gotovo 15 godina Duraid je došao u Hrvatsku iz Iraka nakon deset godina provedenih u tzv. Saddamovim zatvorima. Bio je jedan od mnogih političkih zatvorenika, pripadnika potlačene šiitske većine, koji je bio podvrgnut svakodnevnom mučenju i raznim oblicima zlostavljanja. Pobjegao je netom prije američke intervencije u Iraku i izbijanja iračkog građanskog rata. Ipak, vratio se u Irak nakon više mjeseci provedenih u Prihvatnom centru za strance u Ježevu te Prihvatilištu za tražitelje azila u Šašnoj Gredi. Neizvjesnost u periodu očekivanja odgovora od vlasti hoće li dobiti azil ili ne, u vrijeme kada azil u Hrvatskoj nitko nije dobio, prisilila su ga na povratak u Irak. U isto je vrijeme u Prihvatilištu boravio i Araz koji je dijelio sudbinu s Duraidom, gotovo u svakom pogledu. Kurdsko porijeklo i borba za politička i kulturna prava Kurda te uz to vezano članstvo u Kurdskoj radničkoj partiji odvela su ga u desetogodišnju robiju u turskim zatvorima. Bijeg iz Turske, zemlje koja vjerojatno broji najveći broj političkih zatvorenika u svijetu, činilo se, jest iskorak u sigurnost. Međutim, niti on nije dobio azil u Hrvatskoj. Ne zna se gdje je danas. Za mnoge se ne zna. Potražili su put u bolje sutra, no ne zna se jesu li to i pronašli. Baš kao grupa palestinskih izbjeglica iz Libije nasukanih na dubrovačku obalu nakon višednevnog putovanja gumenim čamcima. Sara, mlada žena koja se odlučila na opasan put s obitelji s maloljetnom djecom sjeća se diskriminacije palestinskih izbjeglica u Libiji, pa tako i svoga iskustva kada su joj jedva dozvolili da se porodi u bolnici pod uvjetom da idućega dana bolnicu napusti. Djeca te sredovječni i stariji muškarci i žene, od čega i jedna obitelj slijepih i slabovidnih otisnuli su se u opasan prelazak Sredozemlja prema sigurnosti koju u Hrvatskoj nisu našli. Neki su nastavili put prema Zapadu, druge je neizvjesnost vezana uz odluku hrvatskih vlasti kao i nemogućnost daljnje potrage za sigurnošću - odvela natrag u Libiju.

 Neizvjesnost. Dio je svake izbjegličke priče. Dani, tjedni, mjeseci pa i godine provedene u 'rukama' sustava, u rukama drugih koji odlučuju o životima onih koji su izgubili mnogošto, neki i sve što su ikada imali. Bijeg iz jedne u drugu neizvjesnost i nesigurnost donose uz sebe i strah, paniku, gorčinu i depresiju. To nam potvrđuju mnoge priče dokumentirane unatrag deset i više godina; a ponekad i nedostatak riječi koje bi ispričale jednu od tih priča. Mnogo je priča, svaka od njih podsjeća na onu drugu, a opet svaka je drugačija. Ipak, sasvim je sigurno da nitko ne želi napustiti svoj dom zbog hira; svoje domove napuštamo onda kada smo primorani i kada više nemamo izlaza, onda kada smo prisiljeni i kada netko drugi umjesto nas samih to čini našim jedinim izborom, odnosno prisilom. 

 Nedostaje mi moja zemlja jako, jako. Previše. Ne znam... Zašto sam napustio svoju zemlju? Zašto mi nedostaje moja zemlja, zašto? Tamo sam se rodio. Previše me boli ako razmišljam na ovaj način. Nedostaje mi moja država, tamo sam se rodio, izgubio obitelj, moje sve... Ali sad sam u miru, malo se bolje osjećam. Vratio sam se sebi. Nije me briga za novac, samo brinem za sebe i svoj mir. Ti me pitaš je li mi nedostaje moja država; nedostaje mi. Zato ne gledam što se tamo događa. Kad vidim svoju zemlju sjetim se jako puno stvari. Ne želim se sjećati. Zato ne želim ništa vidjeti. Nikad prije nisam htio napustiti Senegal. Nikad. Ako izgubiš obitelj to nije dobro za nas i nije dobro za mene. Situacija, samo situacija. Da je situacija bila bolja ili da nije ovakva zašto bi došao ovdje? Kada bih bar mogao na jednu sekundu vidjeti svoju mamu i tatu. Kada bi ih mogao vidjeti samo na sekundu... Riječi su ovo Sadoua, mladog muškarca koji je u Hrvatskoj prije nekoliko godina dobio zaštitu i koji upravo ovdje pokušava izgraditi novi život. Život mu je satkan od sjećanja i boli, ali to je i život u kojemu je nada za boljim životom jača od ičega. Život ispunjen trudom i naporima za učenjem novoga jezika, kulture, društva…Pa i samoga sebe.

 Upravo kao i kod dviju sestara Mone i Rube koje pokušavaju stvoriti novi život u Hrvatskoj. Daleko od problema od kojih su pobjegle. Nakon jačanja paravojske u jednoj od sjeverno-afričkih zemalja u već ionako rigidnom političkom sustavu, bogatstvo njihove obitelji je opljačkano, a njih su dvije odvedene od obitelji u staru, napuštenu školu, gdje su bile vrijeđane i mučene od strane vojnika koji su im donosili hranu jednom dnevno. Dugo putovanje dovelo ih je u Hrvatsku gdje su dobile azil odnosno međunarodnu zaštitu gdje danas žive i rade pokazujući samostalnost, zrelost i snagu.

 Mnogo je manje onih koji su u Hrvatskoj dobili zaštitu i započeli novi život ovdje nego onih koji su to htjeli. U Hrvatskoj ili negdje drugdje, negdje gdje je sigurnije nego tamo otkuda su došli. Tamo negdje otkuda ljudi dolaze bila je i Hrvatska prije 20 i nešto godina. Za neke je još i danas zona nesigurnosti i diskriminacije. Znamo li dovoljno, priznajemo li si da živimo u društvima u kojima su mnogi potlačeni raznovrsnim sistemskim i društvenim represijama? I drugim nepravdama? Svijet je danas obilježen istima: od dubokog siromaštva i gladi preko devastirajućih klimatskih promjena do opetovanih ratova i oružanih sukoba te nasilja nezamislivih razmjera. Prisilni odlasci iz zemalja porijekla sve su češći obrazac globalne ritmike društvenih, političkih i ekonomskih imperativa. Slike devastirajućih prilika u Siriji, koje primamo putem društvenih mreža, obilježenih rapidno rastućim brojem gubitaka ljudskih života, svakodnevno nas upozoravaju na teške ljudske sudbine i nemar potrebnog globalnog političkog odgovora. Te slike nisu samo slike, te su slike surova stvarnost koja uništava ljudske živote, piše njihove teške sudbine i ne ostavlja prostor nadi i izgradnji bolje i drugačije budućnosti kako za njih same tako i za njihovu djecu. Ta surova stvarnost život je mnogima u brojnim zemljama i dijelovima svijeta, a tek neki uspijevaju od nje otići. A kada i odu na putu prema željenom miru, nailaze na prepreke na svakom koraku. Na putovanjima koja nas straše svojom surovošću i nezamislivom okrutnošću.

Samirje izgubio cijelu svoju obitelj bježeći od rata, svakodnevnog krvoprolića i neimaštine. Izlazak iz opasnosti platio je oko pedeset tisuća kuna. Višetjedno putovanje u raznim automobilima s krijumčarima i krivotvorenim dokumentima, posve ga je iscrpilo. Više od godinu dana nije čuo niti riječi o svojoj obitelji. Supruga i četvero djece, prema pričama poznanika, smještena su u izbjeglički kamp, no izgubio im se svaki trag u Somaliji. Osim Samirove, takvih priča je nažalost mnogo[1].

 Nedavno je objavljena priča Alija Hassana koji je nakon vlastita ranjavanja i ubojstava njegovih bliskih poznanika, kao osmogodišnji dječak s dijelom obitelji napustio Somaliju, te nakon godine dana provedene u izbjegličkom kampu, izbjegao u Jemen, gdje je ubrzo započeo rat. Izbjeglički kamp u kojemu je bio smješten napadnut je iz zraka, a njegov prijatelj Awil tada je izgubio život. Život u kampu je bio opasan stoga se Ali s majkom, bratom i sestrom preselio u grad gdje ih je otac pronašao nakon nekoliko godina. Izbjeglice iz Somalije bile su pod posebnom prismotrom, odrasli su bili pod rizikom detencije. Djeci je bilo omogućeno ići u školu, stoga je Ali učio i podučavao engleski kako bi zaradio novac za prehranjivanje obitelji, a kasnije i radio kao prevoditelj te savjetnik za somalijske izbjeglice. S obzirom da se politička situacija u Jemenu sve više zaoštravala, Ali je odlučio napustiti Jemen zajedno s tri prijatelja i krenuo na put prema Turskoj preko Sirije, plativši put oko osam stotina eura. Kako to obično biva, krijumčari ih nisu dovezli do tursko-sirijske granice pa su hodali čitavu noć i čitav dan te na putu susreli sedamdesetak iscrpljenih i prestrašenih izbjeglica iz Afganistana, Pakistana, Iraka, Kurdistana i Somalije. Ne samo da su ih na putu ometali hladno vrijeme, kiša i snijeg, nego su ih i krijumčari tukli palicama. Ali se sjeća djevojke iz Somalije koja je hodala bosa po snijegu i molila da ju ostave da umre, a krijumčari su je nasilno uvjeravali da upravo to treba učiniti jer je preslaba za putovanje baš kao i mnogi koji su preslabi krenuli na put preko planina i zauvijek tamo nestali. Baš kao i Alijev prijatelj Somane koji je pao u duboku jamu za vrijeme teškog putovanja po snijegu i ostao u njoj čekajući vlastitu smrt. Ali i ostali satima su i dalje hodali dok ih nije preuzela druga grupa krijumčara i dovezla u Tursku, u kuću u kojoj je bilo samo hladne vode za piće i tuširanje. Na putu prema Ankari autobusom, idućega dana, jedan od putnika je nazvao policiju i prijavio crne ilegalce. Policija ih je odvela u vojni kamp na ispitivanje i zatim u detencijski centar gdje je Ali bio zatvoren 90 dana i gdje je proživio svoje najteže životno iskustvo, zajedno sa stotinama izbjeglica iz Somalije, Afganistana, Iraka, Pakistana i drugih zemalja, uglavnom muškaraca, no i žena i djece. Uzet im je sav novac te su svakodnevno bili izloženi psihičkom maltretiranju. Nakon primanja vijesti o deportaciji u Somaliju, uspio je kontaktirati UNHCR koji je urgirao pozivajući se na političke i sudske odluke o zabrani deportacija u Somaliju, a osim toga, Ali je zajedno s drugim zatočenicima organizirao protest na prozorima detencijskog centra. Poklici o slobodi i buka privukli su medije i tursku javnost. Upravitelj ovog zatvora pustio je Alija na slobodu, ali ne i druge. Ali je narednih pet mjeseci radio nezakonito u tvornici, dan i noć, zaradivši otprilike pet eura dnevno. Devet mjeseci nakon što je napustio Yemen, odlučio se na novu etapu teškoga puta i platio put u Grčku zajedno s grupom drugih izbjeglica. Dobili su gumeni čamac na kojemu je dvadeset i šest izbjeglica veslalo rukama sve dok čamac nije počeo tonuti. Grčka riječka policija ih je spasila, ali i vratila u Tursku prijeteći oružjem. Ali i ostali završili su opet u detencijskom centru u kojemu je bilo više od pet stotina osoba, a nakon tjedan dana odveli su ga u Istanbul, ni sam ne znajući zašto njega, a ne i druge. Sljedeći dan zaputio se u Grčku zajedno s trideset drugih od kojih su neke bile mlade djevojke koje su radile u hotelima, očito kao žrtve trgovanja i prisilne prostitucije. Stigao je u Atenu nakon što je platio mito grčkoj policiji. Kako bi izbjegao novi zatvor, platio je tisuću eura za nastavak putovanja i to grupi krijumčara iz Grčke, Albanije i Srbije, shvativši kako ta grupa pripada većoj grupi krijumčara za koju rade i somalijski i irački krijumčari koje je ranije susreo. Zapanjen organizacijom i koordinacijom krijumčarske mreže, nastavio je put vlakom prema Solunu i granici s Makedonijom gdje su odvedeni u zgradu koja je smrdila po fekalijama i drogama. Nakon neprospavane noći, autobusom su otišli do zadnjeg grčkoga sela prije granice gdje su uhićeni i odvedeni u veliku prostoriju u kojoj je bilo šezdeset i pet izbjeglica iz različitih zemalja. Ovaj puta vraćen je u Solun i to iskustvo ponovilo se tri puta, nakon čega je tek uspio prijeći rijeku između Grčke i Makedonije. Skrivao se i bježao šumom od policije od koje je strahovao zbog svega što je čuo o nasilju nad izbjeglicama i ilegalcima. Uspio je doći do Skopja autobusom i zatim do naselja Lojane na makedonsko-srpskoj granici. Tamo je opet uhvaćen, ali ne i uhićen. Makedonska policija dovela ga je do srpske granice i rekla mu da napusti zemlju i više se nikada ne vrati. Hodao je bez osvrtanja, u strahu od lokalne mafije. Na putu je sreo ženu iz Pakistana u osmom mjesecu trudnoće koja je hodala bez prestanka. Krijumčari su ih vodili kroz četiri sela dok nisu došli u selo s džamijom u kojoj su se trebali odmoriti, no umjesto toga napadnuti su oružjem od strane albanske mafije. Uto je došla srpska vojska i uhitila sve koje je zatekla uključujući i pripadnike mafije i krijumčare. U zatvoru je čuo kako je dan prije mafija silovala ženu pred očima njezina muža kojega je kasnije pogubila. Ali je optužen za krijumčarenje zbog svoga dobrog engleskog jezika zbog čega je teško mučen. Sljedeći dan vojnim je vozilom vraćen na granicu s Makedonijom, policija mu je ukrala novac, pretukla, pucala mu u ruku i naredila da trči. U Lojanu se sakrio u zgradi s dvadesetak drugih izbjeglica iz Somalije, bez vode i hrane. Iste se noći zaputio u Srbiju gdje je opet uhićen i zatvoren na nekoliko dana nakon čega su mu uručili rješenje u kojemu stoji da treba napustiti zemlju u roku od deset dana. Nekoliko je dana proveo u Loznici kako bi prikupio snagu za daljnje putovanje, a onda je nekoliko dana hodao do Subotice, blizu srpsko-mađarske granice, gdje je u šumi naišao na oko osam stotina i pedeset skrivenih izbjeglica. Vidio je smrznuta tijela i susreo djevojku iz Somalije koja je vrištala od bolova u inficiranoj nozi. Srpska policija ih je našla i uhitila te sve osim njega i jednog od suputnika (govorili su engleski i policija ih je koristila kao prevoditelje) deportirala u Makedoniju. Njih dvojica su odvedena u vojni kamp gdje su im pokradene stvari koje su imali sa sobom, a u kampu je saznao da je isti - zatvor za osobe koje su prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Nakon petomjesečnog zatvora, Ali je zajedno sa sedam izbjeglica otpočeo štrajk glađu zbog čega su svi deportirani u Makedoniju. Ali se u potpunosti slomio. U detencijskom centru Sutka u Makedoniji proveo je šest mjeseci zajedno s drugima, pativši od psihičkih problema. Trebalo mu je pet mjeseci da se oporavi od depresije. Odlučio se pokušati još jednom i s pet Somalijaca krenuo je prema Hrvatskoj, autom do Lojana a potom pješice. Susreli su mnoge na tom putu do sljedeće destinacije – izbjegličkog centra u Beogradu, u kojemu nije bilo hrane, kreveta i tuševa. Hranu je tražio u koševima za smeće. Bojao se prijaviti policiji i ostaviti otiske prstiju znajući da će otkriti da je već bio u Srbiji te je u strahu, zajedno s dvanaest drugih osoba, pobjegao preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Granični policajac im je dopustio, uz financijsku naknadu, da provedu noć kod njega. Sljedećega dana u četiri sata ujutro, Ali i grupa izbjeglica pretrčali su bosansko-hrvatsku granicu tijekom 15 minuta kada nitko ne kontrolira granicu zbog smjene graničnih policajaca. Uspio je doći do Zagreba, a potom i do Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini gdje je proveo oko mjesec dana. Sjeća se da je po prvi puta od odlaska iz Jemena mirno spavao u pristojnom smještaju. Ipak, saznavši da Hrvatska nije sklona priznavati međunarodnu zaštitu izbjeglicama, krenuo je s nekolicinom drugih put Slovenije. Alžirski krijumčari naveli su ih na krivi put, ukrali im sav novac i ostavili ih u šumi kojom su hodali šest dana. Došavši do Italije, talijanska policija ih je uhitila i vratila u Hrvatsku. Novo putovanje koštalo je još više, ovaj puta s pakistanskim krijumčarom koji ih je doveo do Italije i kupio im autobusne karte za Trst. Otišao je vlakom za Trst, platio izradu lažne putovnice i kupio avionsku kartu za Kopenhagen. Unatoč osjećaju krivnje zbog lažiranja dokumenata, znao je da je to jedini način da dođe u zapadnu Europu. Iz Kopenhagena je otišao u Švedsku, gdje je zatražio azil svjestan kompliciranih procedura.

 Ali je ostvario međunarodnu zaštitu. Živi u Sjevernoj Švedskoj u malome mjestu u kojemu zimi gotovo da nema sunca, a ljetne noći su potpuno osvijetljene. Naučio je švedski i zaposlio se. Radi kao socijalni savjetnik za djecu bez pratnje (roditelja ili zakonskih skrbnika) iz Sirije, Afganistana, Somalije i Eritreje. Život u Švedskoj mu nije jednostavan, suočava se s rasizmom i strahovima prema izbjeglicama u švedskom društvu. Razumijem ih, no želim da i oni razumiju tisuće ljudi koji riskiraju svoje živote jer nemaju drugoga izbora, govori Ali. Govori o svome iskustvu pred medijima, zastupnicima u Europskom parlamentu i javnosti[2].

 Više je od milijun izbjeglica nedavno iskusilo na vlastitoj koži 'crnu rutu' koju opisuje Ali. Stotine su izgubile živote u Sredozemlju u posljednjih godinu dana, gdje se nalaze kosti četrdeset i pet tisuća osoba koji su izgubili živote u posljednjih petnaest godina. Oni koji su preživjeli 'mediteransko groblje' suočili su se krijumčarima i mafijom, pljačkom i gubitkom svega materijalnog, policijskim i vojnim nasiljem, seksualnim napastovanjem, strašenjem i rigidnim sistemskim preprekama. Svi oni suočili su se s dubokim strahom. Veliki broj izbjeglica koji su bili odlučni u odlasku na sigurnije destinacije, koje će se često predstavljati kao zaštitnice demokracije i ljudskih prava, danas deportiraju izbjeglice u zemlje i regije koje su znatno siromašnije i čije su ekonomske mogućnosti znatno niže od njihovih. I to uglavnom bez prethodnih objašnjenja. Tako se u Hrvatsku svakodnevno deportira dvadesetak izbjeglica iz Austrije, ponekad i iz drugih zemalja, nakon što su mjesecima učili jezik i započeli novi život. Sada ga trebaju započeti iznova. A ako im Hrvatska odbije dati zaštitu, život će morati započeti negdje drugdje. Istočnije i južnije, baš tamo gdje su pokradeni ili mučeni. A možda i tamo gdje su započeli svoj put, tamo otkuda su otišli u bolje sutra kada su ostavili svoj dom. Koji sada više vjerojatno nije tamo. 

 Nikada ne čujemo sretne izbjegličke priče. One ne postoje. Jednom kada iskusimo izbjegličko iskustvo nepovratno gubimo dio sebe i dio našega života. Učimo živjeti s tim gubitkom. Učimo ga pretvoriti u našu snagu, izdržljivost i otpornost prema teškim iskustvima koja su pred nama. Nekada u tome uspijemo, a nekada ne. I često smo u toj borbi sami, u novom i nepoznatom okruženju koje nam ne zna, ne može ili ne želi pomoći. Ne moramo nužno i sami imati takvo iskustvo da bismo razumjeli njegovu težinu i podršku koja je potrebna. Možemo li otvoriti ta vrata solidarnosti u našim društvima? Možemo li u sebi samima? Pronađimo taj put jer čovjek čovjeku ne smije biti neprijatelj. Ako se u potpunosti tome prepustimo, potpisali smo propast civilizacije. Ljudski život vrijedi mnogo više od toga. Naučimo nešto iz ovih snažnih i potresnih priča.

 

 * Neka imena ne odgovaraju stvarnim imenima osoba koje se spominju u tekstu. Razlog tomu je zaštita identiteta i sigurnosti spomenutih osoba.

    

 

 Bibliografija:

 Biörklund, L. i Hassan, A., The Journey to Dreamland Never Ends: A Refugee’s Journey from Somalia to Sweden, Refugee Survey Quarterly, 2016, 35, 116–136 doi: 10.1093/rsq/hdw007 Advance Access Publication Date: 28 April 2016 Article. (http://rsq.oxfordjournals.org/content/early/2016/04/28/rsq.hdw007)

Bužinkić, E. Okus doma. Knjiga priča i recepata., Centar za mirovne studije, 2014.

Konjikušić, D. Austrijanci su ušli kroz prozor i deportirali nas u Hrvatsku. Novosti, 9. listopada 2016. (http://www.portalnovosti.com/austrijanci-su-usli-kroz-prozor-i-deportirali-nas-u-hrvatsku)