Izlagači su pričali o svojim iskustvima mirne reintegracije, koja se između ostalog smatra jedinom uspjelom mirovnom integracijom u povijesti UN-a.

S obzirom da ona nije dovoljno valorizirana u hrvatskom društvu, Joško Morić se s pravom pita: „Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?“. Morić je govorio o teškim uvjetima rada i općenitog nepovjerenja s kojim je oformljen tim jer nitko tada nije vidio razlog za mirnom integracijom. Jedan od tadašnjih važnih političara projekt je nazvao „čudnovatim kljunašem“ jer se nije vjerovalo u njegov uspjeh, a njegovi sudionici i danas ga vole tako opisivati pošto se „čudnovati kljunaš“ ipak uspio održati.

Policijska uprava prijelaznih policijskih snaga osnovana je po načelu dualizma, što znači da je svaka policijska funkcija zahtijevala jednak broj Hrvata i Srba. Morić priznaje kako je bilo izrazito teško održati ravnotežu i ona je često u praksi uzrokovala upravo to nepovjerenje koje je trebala spriječiti.

Ubrzo se pokazalo kako će policija morati raditi stvari koje nisu u policijskoj domeni, a mjera kojom su se vodili pri rješavanju svakog problema od kojih su i oni najbanalniji imali mogućnost prerasti u etnički sukob, bila je zdrav razum. Njime su se policajci služili u vrlo osjetljivim situacijama povratka izbjeglica, kao i u osiguravanju prvih sastanaka HDZ-a i HSP-a u Vukovaru.

Svim događajima i na svakom policijskom informiranju sudjelovali su i civilni časnici UNTAES-a (United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium), koji su budno pratili provođenje jednakosti, te istovremeno davali svojevrsni legitimitet mirovnim naporima u vidu nepristranog svjedoka. Morić zaključuje kako danas, sedamnaest godina kasnije, bez imalo dvojbi možemo reći kako integracija nije završena. Još uvijek postoje podjele na ove i one koje se osvještavaju kod djece već od vrtićke dobi.

Nova multietnička škola u Vukovaru

O nasljeđu mirne reintegracije pričala je Ivana Milas, koja je svoje prve mirovne korake napravila upravo u to najranije vrijeme integracije i povratka izbjeglica kada je sa mirovim timovima Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek posjećivala domove povratnika i ostalnika (kako su ih tada nazivali) kako bi saslušali njihove probleme i ponudili pomoć, te su organizirali multietničke radionice u naseljima kako bi se ljudi povezali i rješavali zajedničke probleme, što se pokazalo vrlo plodnom inicijativom.

Na nasljeđu upravo tih praksi, 2007. godine javila se inicijativa za novom multietničkom školom u Vukovaru čija bi se nastava odvijala na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, no sadržavala bi obavezne predmete sa srpskim i ostalim manjinskim jezicima i uključivala kulturalne specifičnosti svih manjinskih zajednica. Kurikulum je trenutno u izradi. Škola bi trebala početi s radom akademske godine 2015./2016.

Na kraju se predstavio Goran Božičević koji je pričao o svojim iskustvima volonterskog rada u Pakracu od 1993. do 1996. godine. Naglasio je kako je pri takvim misijama najvažnije biti svjestan razloga zbog kojeg se u njih odlazi, jer bi nerijetko upravo stranci ili drugi vanjski sudionici nenamjernim postupcima koji najčešće dolaze iz nepoznavanja stvarnih potreba stanovništva, doprinijeli još većem nepovjerenju prema mirovnom radu.

Također tvrdi kako je na temelju nedavnih događaja vidljivo kako mirna reintegracija Podunavlja nije završila, nego je prekinuta, a posljedice su vidljive i danas. Procesi pomirenja i mirovni rad trebao bi biti institucionaliziran i iza svakog takvog projekta trebala bi stajati država.

Predavanje je završeno mišlju kako su najproduktivniji bili upravo mirovni timovi koji rade u zajednici i slušaju ljude, koji na žalost nisu postali sustavni i kontinuirani projekt državnih niti lokalnih vlasti te da  postoji iskustvo gradnje mira bez represije koje bi se trebalo primjenjivati i dalje.

 

 Martina Domladovac, Mirovni studiji