Transgeneracijski prijenos ratne traume na Mirovnim studijima
A ja? Moja je majka na mene uvijek ostavljala hladan i odbojan dojam. Kada bih je zagrlila, ukipila bi se, zadržala dah, sve dok je ne bih pustila. Tada sam često mislila da me ne može smisliti. Na kraju je više nisam ni htjela dotaknuti, počela sam se gaditi. Danas uviđam koliko je morala biti preopterećena: Kada joj je bilo 15 godina u Jugoslaviji su uvedeni rasni zakoni, morala je napustiti školu, nositi židovsku zvijezdu, odreći se svog uobičajenog života. Skrivati se, bježati. Sa 17 godina dospjela je u logor. Gađenje prema poniženjima, prema drugim zarobljenicima, gađenje od same sebe. Nešto se u njoj skamenilo, zauvijek. Samo je u otporu, u borbi još mogla osjetiti samu sebe. Moja nelagoda u njezinoj blizini bila je zapravo njezina vlastita. Preuzeli smo traume naših roditelja, vrlo detaljno, potpuno. Govorili smo o logorima koje nikada nismo vidjeli, o osjećaju koračanja u maršu smrti, i uvijek nanovo o smrti. Bili smo identične kopije naših roditelja i njihove povijesti. Adriana Altaras, Titove naočale
U sklopu programa Mirovnih studija ugostili smo dr.sc. Nebojšu Blanušu, dr.sc. Hrvoja Klasića i dr.sc. Dinku Čorkalo Biruški na javnom predavanju na temu trans-generacijskog prijenosa traume. Predavanje je održano 1. travnja u Kući ljudskih prava.
O suočavanju s ratnom prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije govorio je dr.sc. Blanuša naglašavajući trostruko kulturalno traumatiziranje; novonastale države su naime proživjele traumu društvene promjene, traumu žrtve i traumu počinitelja. Traume koje su nastale predstavljaju odgovor na puknuće starog kulturnog sustava osmišljavanja svijeta. Pri tome se u artikulaciji vlastite traume često i žrtve i počinitelji nameću s istim reprezentacijskim zahtjevima. U procesu konstruktivnog suočavanja s traumom naglasio je važnost tematiziranja individualne, državne i socijetalne odgovornosti. U ovoj posljednjoj, smatra Blanuša, najmanje smo napredovali. Male pomake u tom smislu učinile su komisije za utvrđivanje činjenica i pojedini umjetnici, međutim, još veliki rad slijedi u vidu razbijanja doživljaja nestvarnosti nasilja. Konstruktivno suočavanje bilo je centralna tema svim govornicima.
Hrvoje Klasić u tome je smislu naglasio važnost distinkcije između konstruktivnog suočavanja i obračunavanja s prošlošću. Zbog manjka informacija i suočavanja s traumama koje je dnevnopolitički motivirano, Klasić smatra kako se „danas sve više obračunavamo, selektivno, s prošlošću.“ Isto je potvrdila i dr.sc Čorkalo Biruški, koja je dugogodišnjim istraživanjima u Vukovaru svjedočila posljedicama odvojenosti djece i njihove izloženosti traumama jedne „strane“. U situaciji nepostojanja korektiva između obiteljske i oficijalne povijesti, napredak je, posebno u zajednicama koje su pretrpjele posebno teške traume poput Vukovara, izrazito spor, te su ratne teme i dalje izvor sukoba među djecom i mladima.
Konstruktivnom suočavanju, kako je zaključio Blanuša, možemo pomoći postavljajući pitanja o prošlosti koja je izazvala kulturalnu traumu, ali i na način da „javno žalimo za onima za čijim žaljenjem postoji zabrana“.
