Ako razmišljam o uzrocima diskriminatornog ponašanja, nezaobilazno je spomenuti razliku između osobnog mišljenja ili stava i ponašanja i djelovanja prema tom stavu. Naša razmišljanja i stavovi ostaju u domeni privatnog ili izgovorenog (stavovi izneseni unutar četiri zida iako su diskriminatorni ne mogu biti kažnjivi), dok djelovanjem u skladu s diskriminatornim stavom ulazimo u prava i slobode druge osobe, odnosno vršimo nasilje nad drugima a država najčešće (iako ne i najefikasnije) reaktivno djeluje. Diskriminatorni stavovi i ponašanje proizlazi iz stereotipa i predrasuda koje su pak poslijedica generaliziranja i uopćavanja, te stvaranja pojednostavljenih i vrlo često iskrivljenih slika prema drugačijima od nas samih i grupe kojoj pripadamo. Važno je spomenuti razliku između diskriminatornog mišljenja s jedne strane, te s druge, ponašanja a opet naglasiti da određeni stavovi mogu dovesti do djelovanja po tom stavu. Kao uzrok mišljenja koje je puno predrasuda i stereotipa vidim nedostatak informacija što ostavlja prostor i nadu za mogućnost rada na smanjivanju istih. U većini zemalja razvijenog svijeta, danas se pod „društveno prihvatljivim ponašanjem" smatra zatomljivanje diskriminatornih stavova pod izlikom političke korektnosti. U tom kontekstu ne vidim političku korektnost u izričaju kao rješenje problema diskriminacije niti kao rad na umanjivanju stereotipizacije. Ono što stvar čini gorom jest da u Hrvatskoj (a vjerojatno i u regiji) niti ne postoji razvijena svijest o određenim neprihvatljivim načinima govora, od kojih se neki mogu okarakterizirati kao govor mržnje (koji je kažnjiv), te još nismo dosegli stupanj u kojemu osoba koja ima diskriminatorne stavove ima osjećaj i svijest da eto, baš ne bi bilo zgodno pričati o mržnji prema crnicma/pederima/ciganima na sav glas u ulici punoj ljudi jer to jednostavno nije u redu.

link na cijeli članak, 35mm - e-Balkan