Centar za mir, nenasilje i ljudska prava-Osijek - Centar za mirovne studije - CESI -Documenta - GONG - Građanski odbor za ljudska prava - Iskorak -  Zelena akcija                                                  

Vladi Republike Hrvatske

Hrvatskom Saboru

Predsjedniku Republike Hrvatske

U svezi predstojeće, četvrte promjene Ustava RH, proučivši Vladin prijedlog, kao i onaj oporbenih zastupnika u Hrvatskom saboru, potpisane organizacije civilnoga društva dostavljaju amandmane na prijedloge promjena Ustava RH. Preporuke za promjenu Ustava koje ćemo u nastavku teksta iznijeti i podrobnije obrazložiti se odnose na područje ljudskih prava i temeljnih sloboda, vladavinu prava, funkcioniranje pravne države i demokratsko društveno uređenje. Organizacije civilnoga društva kroz svoje prijedloge ustavnih promjena, su se izjasnile o onim problemima hrvatskoga društva s kojima se suočavaju u svome svakodnevnom radu i djelovanju i čije trajno i uspješno rješavanje traži jamac u ustavno-pravnoj regulaciji i zaštiti. Ustavno-pravna zaštita predstavlja temeljnu pravnu zaštitu unutar svakog pravnog poretka, osnovu za donošenje zakona kojima će se osigurati jačanje vladavine prava i osigurati sankcije za nepoštovanje temeljnih ljudskih sloboda i prava, kao i osigurati osnaženje temeljnih vrijednosti jednog društva i jačanje morala društva u cijelosti.

Mišljenja smo da će ovakve ustavne promjene pridonijeti jačanju vladavine prava i proširenju i jasnijem definiranju ustavom zajamčenih i zaštićenih ljudskih prava. Smatramo da će se Hrvatska upravo ovakvim promjenama Ustava približiti modernim društvima utemeljenim na poštovanju prava čovjeka, različitosti i toleranciji kao bitnim pokretačima suživota i razvoja. Isto tako, ispravljanjem pojedinih odredaba koje su se pokazale neprimjerenima, čak i opasnima u praksi, poboljšat će se situacija vezana za vladavinu prava i pravnu sigurnost.

 

Kako se kod promjene Ustava, najvišeg državnog pravnog akta radi o iznimno važnom i osjetljivom društvenom pitanju, smatramo da je tim povodom potrebno organizirati široku i sveobuhvatnu javnu raspravu, na kojoj će zainteresirana stručna i šira javnost imati priliku iznijeti svoje stavove i elaborirati predstojeće promjene. Upravo činjenica da neke od vodećih organizacija civilnoga društva potpisuju ovu inicijativu daje joj posebno značenje i težinu jer se na taj način ustavnim promjenama pristupa s relativno neutralne i nepristrane pozicije koja se trudi ostati slobodna od dnevno-političkih interesa.

 

Svjesni da promjena Ustava u stvarnom vremenu i prostoru predstavljaju i političko pitanje, svoje prijedloge adresirali smo svim političkim strankama i institucijama za koje smatramo da je bitno da se uključe u predstojeću javnu raspravu.

 

 

Nastavno iznosimo članke Ustava RH koje smatramo da treba izmijeniti.

 

 

 

Članak 3. koji glasi :Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Smatramo da isti članak 3. Ustava RH treba glasiti:  (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 3.

 

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, izgradnja mira, nenasilje, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, održivi razvitak, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

 

Obrazloženje

Predlažemo da se umjesto riječi mirotvorstvo u najviše vrednote ustavnog poretka RH uvrste riječi izgradnja mira i nenasilje. Naime, riječ mirotvorstvo zastarjeli je izraz za novi koncept promicanja i zagovaranja mira kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Novi koncept se naziva izgradnja mira (eng. peace building) i kao takav je prihvaćen i od strane Ujedinjenih naroda. Držimo da RH kao post-ratna zemlja mora integrirati izgradnju mira u svoje najviše vrednote jer imamo vlastito iskustvo rata i poraća, te upravo kroz izgradnju mira pokušavamo izgraditi demokratsko i tolerantno društvo.

 

Uvrštavanjem riječi nenasilje u najviše vrednote ustavnog poretka RH bi domaćoj i međunarodnoj javnosti odaslala jasnu poruku kako smo iz vlastitog iskustva nasilja u ratu, kao društvo se odlučili za promoviranje i zagovaranja vrednote nenasilja (fizičkog, institucionalnog, psihičkog, strukturalnog). Držimo da je posebno važno promovirati i zagovarati nenasilje u post-ratnom periodu kada se suočavamo s brojnim oblicima nasilja vezanih uz poraće i tranziciju te u ovim vremenima nenasilje mora postati ustavno prepoznata kategorija.

 

Smatramo kako je održivi razvitak potrebno priznati kao jednu od najviših ustavnih vrednota i temelj za tumačenje Ustava. Naime, Ugovorom iz Amsterdama promicanje održivog razvitka postaje jedan od temeljnih ciljeva Europske unije. Nakon temeljite revizije Gothenburške strategije održivog razvitka iz 2001.godine, Europska unija je 2006. godine prihvatila revidiranu Strategiju održivog razvitka za proširenu Europu. Strategija je usmjerena na potrebu postupne promjene sadašnjega neodrživog načina proizvodnje i potrošnje te integriranog pristupa u izradi smjernica i politika. Održivi razvitak nalazi se i u Lisabonskom sporazumu koji je stupio na snagu 2009. godine i služi kao novi Ustav EU.

Također, Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske koju je Hrvatski sabor donio 20. veljače 2009. godine, određuje slijedeće: „Održivi razvitak ostvaruje ravnotežu između zahtjeva za unapređivanjem kakvoće života (ekonomska sastavnica), za ostvarivanjem socijalne dobrobiti i mira za sve (socijalna sastavnica) te zahtjeva za očuvanjem sastavnica okoliša kao prirodnog dobra o kojima ovise i sadašnja i buduće generacije."

Iz prethodno navedenog vidljivo je kako pojam održivog razvitka na nivou Europske zajednice, ali i na nivou Hrvatske zauzima vrlo značajno mjesto, te je stoga potrebno da mu se i najvišim pravnim aktom, Ustavom, prizna važnost, tj. da se  održivi razvoj uzdigne na nivo ustavnog načela.

 

 

Članak 9.: Smatramo da treba promijeniti čl. 9. Ustava na način da se zadrži institut neizručivanja vlastitih državljana, uz mogućnost izručivanja državljana Republike Hrvatske temeljem sklopljenog međunarodnog ugovora s nekom trećom državom. Smatramo da predmet ovih ugovora trebaju biti najteža kaznena djela, uključujući i ratne zločine

 

Stoga predlažemo da čl. 9. Ustava RH glasi ( promjene su istaknute kurzivom):

 

Članak 9.

 

Hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje se zakonom.

 

Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije.

 

 

Članak 14. odnosi se na jednakost svih u Republici Hrvatskoj u pravima i slobodama te se taksativno navode anti-diskriminacijski razlozi, uz sve ostale već navedene (rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno i socijalno podrijetlo, imovina, rođenje, naobrazba, društveni položaj ili druga obilježja), eksplicitno bi trebalo navesti i spolno usmjerenje koje je jedan od temeljnih razloga diskriminacije i neravnopravnosti u našem društvu. Naime uz izraženi nacionalizam i ksenofobiju, homofobija predstavlja čestu pojavu u hrvatskom društvu, a ustavno-pravna zaštita spolnog usmjerenja predstavlja pravnu osnovu za njezino zakonsko sankcioniranje.

 

Stoga predlažemo da čl.14. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 14.

 

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, spolnom usmjerenju, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

 

 

Članak 17. stavak 2. regulira modalitete ograničenja pojedinih sloboda i prava zajamčenih Ustavom, stavak 2. ovoga članka specificira da opseg ovih ograničenja za posljedicu ne može imati nejednakost. Nastavno u istom članku ta je nejednakost specificirana na način da se ona odnosi na nejednakost obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo. Naš stav je da nejednakost koju donositelji Ustava ovdje normiraju mora obuhvaćati i nejednakost osoba s obzirom na njihovo spolno usmjerenje. Obrazloženje ovoga prijedloga vezano je za obrazloženje prethodne točke, odnosno smjera na dokidanje jednog od izraženijih oblika nejednakosti i temelja diskriminacije u RH.

 

Stoga predlažemo da čl.17.stavak 2. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 17. stavak 2.

 

Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, spolno usmjerenje, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.

 

Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli, te sloboda izražavanja misli  koja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.

 

Stoga predlažemo da čl.38. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak: 38

 

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, izuzev onih koje su klasificirane kao tajne, u skladu sa zakonom.

Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo

 

Obrazloženje

Novi Ustav Europske unije sadrži Europsku povelju temeljnih prava (EU Charter of Fundamental Rights) u kojoj se izričito navodi u članku 11 pravo na slobodu izražavanja i informiranja kao temeljno ljudsko pravo: sloboda izražavanja uključuje slobodu mišljenja te primanja i slanja informacija i ideja bez ograničavanja tijela javne vlasti i neovisno o granicama. Novopotpisana Konvencija Vijeća Europe o pravu na pristup informacijama, koja je stupila na snagu 2009. godine (Hrvatska je još treba ratificirati), propisuje pravo na traženje i dobivanje informacija od tijela javnih vlasti na razini svih država članica Vijeća Europe. Nakon ratifikacije, ovaj će se međunarodni dokument direktno primjenjivati u pravnom sustavu Republike Hrvatske.  Europski sud za ljudska prava je u odluci 2009. godine, u slučaju Mađarske unije za građanske slobode protiv Mađarske, po prvi puta potvrdio da je pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti dio prava na slobodu izražavanja članka 10 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i to za organizacije civilnog društva koje obavljaju funkciju u demokratskom društvu kao i mediji, u smislu poticanja informirane javne rasprave.

Iz svih ovih aktualnih međunarodnih dokumenata vidljivo je da se pravu na pristup informacijama pridaje sve veća važnost. U skladu s time, bitno je da se i Hrvatska uključi u ove međunarodne trendove. U hrvatskome Ustavu ne postoji izričita odredba o pravu na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Pojedini ustavno-pravni stručnjaci u Hrvatskoj već su se javno izjasnili u prilog uvrštavanja prava na pristup informacijama u hrvatski Ustav. U situaciji u kojoj smo svjedoci da provedbom postojećeg Zakona o pravu na pristup informacijama to pravo i dalje ostaje neostvareno za velik broj hrvatskih građana, potreba da to pravo bude zagarantirano Ustavom još je i veća. Pravo na pristup informacijama podržava sva druga ljudska prava. Primjerice, sloboda misli i izražavanja sama po sebi pretpostavlja dostupnost adekvatne informacije na temelju koje se stvara stav. Pravo na informacije je u suštini sustava ljudskih prava jer omogućava građanima da smislenije koriste i ostvaruju svoja prava, procjenjuju kad su im neka od prava ugrožena i utvrde tko je odgovoran za neko od kršenja njihovih prava. Danas, kada se puno informacija koje se tiču naših života i uvjeta života nalazi u rukama javnih institucija, sve važnijom postaje nova potreba - potreba za pristupom informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti.

Hrvatska koja se želi smatrati demokratskom državom trebala bi stoga poduzeti nužne korake u priznavanju i zaštiti prava na pristup informacijama kao univerzalnog ljudskog prava. Zaštita prava na pristup informacijama svakako pridonosi kvaliteti demokracije budući da je ono nužno za političku odgovornost i kontrolu vlasti, to jest ono ponovno postavlja građane kao suverene dajući im moć kontrole.

 

Članak 39. Ustavotvorac se ovim člankom Ustava izjašnjava u odnosu na pozivanje i poticanje na rat, nasilje, mržnju i nesnošljivost te sva ova ponašanja proglašava zabranjenim i kažnjivim. Budući da uz nacionalnu i vjersku nesnošljivost, nesnošljivost na osnovi spolne orijentacije predstavlja jedan od glavnih oblika nesnošljivosti u hrvatskome društvu pa bi prije formulacije „bilo koji oblik nesnošljivosti" trebalo dodati nesnošljivost na osnovi spolne orijentacije. Kao i supra smisao je ustavno-pravna zaštita svih građana RH uz jamčenje zaštite njegova osobnog života.

 

Stoga predlažemo da čl.39. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 39.

 

Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, nesnošljivost na osnovi spolne orijentacije ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti.

 

Članak 44. Ustava RH glasi :

Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti prim­ljen u javne službe.

 

Predlažemo da čl.44. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 44.

 

Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti prim­ljen u javne službe.

U obavljanju javnih poslova, osoba je dužna izbjegavati sukob interesa.

U slučaju da se pojavi sukob interesa, osoba je dužna deklarirati njegovo postojanje, kao i razriješiti ga na način da zaštiti javni interes, u skladu sa zakonom.

Obrazloženje:

Sukob interesa je situacija u kojoj su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, odnosno kad privatni interes utječe ili može utjecati na nepristranost dužnosnika u obavljanju javne dužnosti. Sukob interesa jedan je od pojavnih oblika korupcije, a pritom je važno naglasiti da je svaki oblik korupcije potencijalno jednako štetan za društvo u kojem se zbiva.

 

Sprječavanjem i razrješenjem sukoba interesa, kao utvrđenim uzrokom i oblikom korupcije, dosad su se bavile i međunarodne organizacije koje su kroz usvojene dokumente nastojale ukazati na veću potrebu reguliranja ovog pitanja na nacionalnim razinama. 

 

Vijeće Europe je tako usvojilo 1997. godine Rezoluciju o dvadeset vodećih načela u borbi protiv korupcije[1] za sve države članice Vijeća Europe. Na osnovi te Rezolucije i Akcijskog programa Vijeća Europe u borbi protiv korupcije osnovano je tijelo pod nazivom GRECO koje prati implementaciju načela Rezolucije u državama članicama, kao i stanje zakonodavstva i prakse u borbi protiv korupcije, uključujući i sprječavanje sukoba interesa.

 

U veljači 2003. godine Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) donijela je Smjernice za rješavanje sukoba interesa u javnoj upravi. Osnovni cilj Smjernica je revizija postojeće politike i prakse koja se odnosi na sukob interesa na državnom nivou zemalja članica OECD-a - Smjernice služe kao pomoć vladinim institucijama i agencijama u razvoju djelotvorne politike za regulaciju sukoba interesa. Prema navedenim Smjernicama, javni dužnosnici trebali bi izbjegavati djelatnosti koje im omogućuju nekorektnu prednost u ostvarivanju privatnih interesa, a koja je nastala kao posljedica dostupnosti povjerljive 'interne informacije' dobivene tijekom obavljanja službenih dužnosti, kada ista informacija nije dostupna široj javnosti. Od javnih dužnosnika očekuje se da ne zlouporabe svoj položaj i vladina sredstva u svrhu ostvarivanja privatne dobiti.

 

Sprječavanje sukoba interesa, odnosno tzv. nespojivost funkcija, ustavna je kategorija u nekim zapadnoeuropskim zemljama (primjerice Austrija), a njegovom unošenju u Ustav pristupile su i neke tranzicijske zemlje (Srbija).

 

U Hrvatskoj je sprječavanje sukoba interesa propisano Zakonom o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti (NN 163/2003., 94/2004., 48/2005., 141/2006, 60/2008., 38/2009.). U kojoj se mjeri ovaj zakon poštuje govori činjenica kako više od 300 dužnosnika obuhvaćenih tim zakonom nije izvršilo osnovnu obvezu, odnosno nije predalo imovinske kartice u zakonom propisanom roku od 30 dana od stupanja na dužnost, niti nakon višestrukog upozorenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Navedeno Povjerenstvo, u bitnoj je mjeri marginalizirano prilikom izmjena Zakona provedenih 2008. godine na način da je onemogućena kontrola nositelja javnih dužnosti od strane oporbe.

 

Stoga je, u današnje vrijeme, kada je korupcija rak-rana hrvatskog društva, na što se posebno ukazuje i u postupku hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji, osnaživanje ovog instituta u borbi protiv korupcije i njegovo uzdizanje na razinu ustavne kategorije nužna potreba. Sprječavanjem sukoba interesa kao ustavnim načelom iskazuje se jasna poruka kako u tijelima vlasti i na javnim dužnostima nema mjesta obrascima ponašanja ili stanja koji mogu dovesti do raznih oblika korupcije.

 

Članak 49. stavak 3. Ustava RH glasi:

"Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva."

Predlažemo izmjenu stavka 3. članka 49.  Ustava RH tako da glasi (promjene su istaknute kurzivom)

"Država potiče održivi razvitak kroz ravnotežu između gospodarskog razvoja, socijalne dobrobiti i zaštite okoliša .Država se brine za održivi razvitak svih svojih krajeva.»

Obrazloženje:

Vidi obrazloženje uz članak 3. Ustava RH

 

 

Članak 61. odnosi se na zaštitu obitelji od strane države, a u stavku dva propisuje da se brak, pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom. Ovom nabrajanju trebalo bi nadodati i istospolnu zajednicu koja je također regulirana zakonom, a na ovaj bi joj se način, kao i izvanbračnoj zajednici osigurala ustavnopravna zaštita. Prvenstveno, jer bi se stvorila ustavna osnova za zakonsko reguliranje nasljeđivanja partnera u istospolnoj zajednici[2], budući da navedeno pitanje nije regulirano ni Zakonom o istospolnoj zajednici (n/n 116/03). Isto tako, stvorio bi se pravni temelj za proširenje izvanbračne zajednice i na osobe istoga spola u Obiteljskom zakonu RH.[3]

 

Stoga predlažemo da čl.61. Ustava RH glasi (promjene su istaknute kurzivom)

 

Članak 61.

 

Obitelj je pod osobitom zaštitom države.

Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici, istospolnoj zajednici  i obitelji uređuju se zakonom.

 

Članak. 75:  Smatramo da Ustav Republike Hrvatske treba zastupnicima i zastupnicama u Hrvatskom saboru jamčiti imunitet radi slobodnog izvršavanja njihova mandata, odnosno obavljanja njihove zadaće u Saboru. Taj imunitet, poznat kao imunitet neodgovornosti, predstavlja fundamentalno i tradicionalno jamstvo neovisnosti zastupnika. U Ustavu Republike Hrvatske reguliran je stavkom 2. navedenog članka.

Nasuprot tomu, smatramo da zastupnički imunitet ne smije biti paravan iza kojega će se skrivati počinitelji teških kaznenih djela. Stoga se zalažemo da se imunitet nepovredivosti ukine za kaznena djela za koja je propisana kazna zakona duža od pet godina.

Stoga predlažemo da čl. 75. Ustava RH glasi ( promjene su istaknute kurzivom):

Članak 75.

Zastupnici u Hrvatskom saboru imaju imunitet.

Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, lišen slobode ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.

Protiv zastupnika se ne može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Hrvatskoga sabora, osim ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak za kazneno djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. O takvim se slučajevima izvješćuje predsjednika Hrvatskoga sabora.

Ako Hrvatski sabor nije na okupu, odobrenje da se zastupnik liši slobode ili da se protiv njega pokrene kazneni postupak daje i o njegovu pravu na imunitet odlučuje mandatno-imunitetno povjerenstvo, s time što njegovu odluku mora naknadno potvrditi Hrvatski sabor.

Članak 86. Ustava RH glasi:

Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.

Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži  deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Odluka donesena na referendumu obvezatna je.

O referendumu se donosi zakon.

 

Predlažemo da čl. 86. Ustava RH glasi:

Članak 86.

Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.

Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži tri posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Odluka donesena na referendumu obvezatna je.

O referendumu se donosi zakon.

 

Obrazloženje:

Smatramo da kriterije za raspisivanje referenduma putem prikupljanja potpisa treba svesti u realne i ispunjive okvire, te da se ti kriteriji trebaju uskladiti sa praksom koja se provodi u Europskoj uniji. Osim što kriterij od deset posto prikupljenih potpisa značajno odstupa od prakse koja se provodi u Europskoj uniji, taj je kriterij u bitnom nesrazmjeru sa ostalim kriterijima koji se prakticiraju u političkom životu Republike Hrvatske. Tako je na primjer za podnošenje kandidature za predsjednika države potrebno prikupiti 10 000 potpisa, saborski se zastupnik u prosjeku bira sa 15 000 glasova, dok parlamentarna stranka sa 850 000 glasova na izborima dolazi u poziciju sastavljanja i vođenja Vlade. U tom kontekstu, zahtijevati prikupljanje 450 000 potpisa za samo raspisivanje referenduma je pretjerano.

Sadašnji kriterij propisani člankom 86. Ustava u praksi potpuno onemogućuju raspisivanje referenduma putem prikupljanja potpisa. Vjerujemo kako Ustav, kao temeljni zakonski akt države, treba propisivati ispunjive kriterije, budući bi osnovna svrha Ustava i zakona trebala biti provođenje i afirmacija pravnog sustava, a ne njegova destrukcija i negacija. Zakonski (i ustavni) propis koji je u praksi neprovediv negira osnove demokratskog uređenja i pravne države.

 

---

[1] Resolution (97) 24. On Twenty Leading Principles in the Fight Against Corruption, 1997.

[2] Zakonom o nasljeđivanju (n/n 48/03 i 163/03) u Glavi prvoj kojom je regulirano nasljeđivanje na temelju Zakona, Zakonski nasljednici, nije obuhvaćena istospolna zajednica, nego jedino izvanbračna zajednica kojom se u smislu navedenog zakona smatra životna zajednica neudane žene i neože­­njenog muškarca koja je trajala du­­lje vrijeme, a prestala ostavite­­ljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispu­­njene pretpostavke koje se traže za va­­ljanost braka.

[3] U Obiteljskom zakonu, izvanbračna zajednice jest zajednica neoženjenog muškarca i neudate žene i ona jest izjednačena s bračnom zajednicom, dok se nigdje ne spominje istospolna zajednica.