Okrugli stol održan je u ponedjeljak, 27. veljače 2023. godine i na njemu su sudjelovali: Natalija Lukić Buković, savjetnica u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade, Nemanja Relić iz Ureda potpredsjednice Vlade, Goran Selanec, sudac Ustavnog suda, Tatjana Vlašić, zamjenica Pučke pravobraniteljice, Darijo Jurišić, zamjenik Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Josip Grgić, savjetnik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava Zagreb i u ime organizatora, Centra za mirovne studije Cvijeta Senta. Okrugli stol moderirala je novinarka i urednica Nataša Božić Šarić s N1.

Govornici i govornice na okruglom stolu iznijeli su viđenje o dosadašnjim politikama za promicanje ljudskih prava i borbu protiv diskriminacije, najvećim izazovima s kojima se kao društvo suočavamo te o dobrim i lošim stranama novog plana. Izražena je želja da se o ovim temama razgovara češće i šire, zbog svoje važnosti za društvo, demokraciju i vladavinu prava te da u razgovorima obavezno sudjeluju i donositelji odluka.

Iskustva Centra za mirovne studije u dosadašnjim procesima izrade javnih politika u području zaštite ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije

Što se tiče ovog Nacionalnog plana, Centar za mirovne studije je bio uključen u razne faze i procese koji su prethodili izradi još od 2018. godine kada smo bili uključeni u izradu izvještaja o provedbi prethodnog programa za za zaštitu i promicanje ljudskih prava 2013.-2016. Taj dokument je kasnije nazvan Stručno analitičko izvješće o provedbi Nac. plana kojeg je potpisala cijela radna skupina za vrednovanje provedbe i koje je objavljeno godinu dana kasnije, u travnju 2019. godine.

Što se procesa izrade tiče, Centar za mirovne studije je svih ovih godina sudjelovao u procesima izrada politika usmjerneih na zaštitu i promicanje ljudskih prava. Sredinom 2010-ih bile smo članice radne skupine za izradu antidiskriminacijske politike, a i sami smo inicirali analize dizajna i provedbe antidiskriminacijske politike (primjerice, Kišobranom protiv diskriminacije iz 2013. ili Korak naprijed - nazad dva iz 2016. godine) i blisko surađivali s institucijama u procesima analiza i dizajna.

U ovu Radnu skupinu uključeni smo od samog početka i iako smo sudjelovali na gotovo svim sastancima i doprinosili u procesu izrade i komentarima i prijedlozima konkretnih mjera, međutim taj sadržaj uglavnom nije bio prihvaćen te smo u procesu javnog savjetovanja putem sustava e-savjetovanja sudjelovali s 35 komentara upućenih na sva tri dokumenta (13 komentara na Nacionalni plan i po 11 komentara na oba akcijska plana). Time se postavlja pitanje svrhe sudjelovanja civilnog društva (ali i nezavisnih institucija poput ombudsmanskih koje su se našle u sličnoj poziciji) u ovakvim radnim skupinama - jesmo li ravnopravni sudionici ili ukras demokraciji i participaciji? Naime, civilno društvo dijelom radi direktnog kontakta sa zajednicama / ranjivim skupinama koje predstavlja, a kroz primjerice pružanje besplatne pravne pomoći, a dijelom upravo radi fokusiranog praćenja provedbe javnih politika ima podatke i informacije te ideje kako odgovoriti na smanjenje nejednakosti u društvu. Međutim, razočaravajuće je da takvi podaci, informacije i ideje zapravo ne zanimaju institucije vlasti, a što je vidljivo i iz iskustva rada ove radne skupine.

Prijedlozi i bojazni za novi plan

Rad Centra za mirovne studije odnosi se na skupine koje su diskriminirane na osnovama rase, etniciteta i/ili nacionalnosti i vjere. U tom smislu bilo nam je zanimljivo vidjeti kako su se u mjerama Akcijskog plana za suzbijanje diskriminacije odrazila nastojanja da se njime podupre provedba jednog od strateškog okvira na razini Europske unije - Akcijskog plana za borbu protiv rasizma. Taj plan uvodno pojašnjava i navodi različite oblike rasizma i diskriminacije raširene u Europi koji ciljaju različite skupine poput osoba druge boje kože, Roma, Muslimana, Židova, te preporuča intersekcionalni pristup u rješavanju problematike rasizma. Međutim, istovjetni opisi oblika rasizma povezani s povijesnim i trenutnim okolnostima koji postoje u Hrvatskoj nedostaju u našem akcijskom planu. Također, Akcijski plan EU razlučuje između nekoliko razina rasizma i diskriminacije – pa tako donosi mjere koje se bave rješavanjem problema individualnog rasizma i diskriminacije unutar društva, posebice govoreći o četiri glavna područja – zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja i stanovanja. Naš akcijski plan to prati, ali ne u potpunosti jer nedostaju mjere vezane uz pristup obrazovanju i diskriminaciju i rasizam unutar obrazovnog sustava, kao i što uopće nedostaju mjere koje se odnose nižih razina obrazovanja, a što je jako loše jer su upravo niže (čak: najniže!) razine obrazovanja one na kojima se formiraju vrijednosti i stavovi pa tako i predrasude. U ostala tri područja mjere i aktivnosti nisu dovoljne da obuhvatno odgovore na probleme diskriminacije s kojima se susreću racijalizirane manjine u Hrvatskoj. Akcijski plan EU također stavlja veliki naglasak (dapače, cijelo poglavlje) posvećeno osvještavanju postojanja i mjerama borbe protiv, kako općenito pojavnosti strukturnog rasizma, tako i specifično diskriminacije koje provode upravo državne službe poput policije. Navedeno ne postoji u ovom akcijskom planu. Primjerice, diskriminacija koju provodi policija: Akcijski plan EU  preporuča mjere usmjerene na nezakonito rasno / etničko profiliranje, mjere koje tematiziraju rizik od diskriminacije radi korištenja novih informacijskih tehnologija, mjere koje potiču prijavljivanje institucijama rasno motiviranih zločina usmejrenih protiv racijaliziranih manjina, a s obzirom da znamo da upravo te skupine imaju nisko povjerenje u institucije poput policije radi potencijalne sekundarne viktimizacije. Gotovo ništa u tom duhu ne postoji u ovom akcijskom planu.

Općenito, planovi ne zadovoljavaju iz perspektive ambicioznosti, utemeljenosti na dokazima, unutarnje koherentnosti dokumenata, ali i vanjske koherentnosti - koliko su usklađeni s drugim dokumentima na međunarodnoj, a pogotovo nacionalnoj razini u srodnim policy poljima te time što ne prate u cijelosti logiku intervencije - ciljevi često ne odgovaraju na definirane probleme, što posljedično dovodi do toga da mjere nisu adekvatne za postizanje definiranih ciljeva. 

Dodatno, osim očite nekoherentnosti dokumenata vidljiva mana je i nedostatak raznovrsnosti mjera - planirano je mnogo edukacija i rada na osvještavanju i podizanju svijesti raznih profila službenika_ca (iz područja javne nabave, socijalnih radnika_ca i dr.), ali to je bazična razina koju smo do sada već trebali nadrasti i u ovom dokumentu postavljati više standarde, primjerice mjere usmjerene na zakonodavne inicijative tj. promjene postojećih zakonskih rješenja, analize sudske prakse i korištenja dokumenata poput primjerice Povelje EU o temeljnim pravima. Također, za realizaciju ovih dokumenata ključna je veza s budžetom. Sredstva za provedbu nekih mjera su smiješno mala, a za neke ne postoje. 

Dodatno, u Centru za mirovne studije smatramo da je važno pratiti učinke mjera na kvalitativnoj razini, a ne samo na kvantitativnoj razini kako je uglavnom do sada bio slučaj. Primjerice, u prethodnom plana za suzbijanje diskriminacije jedna od važnih mjera bila je organizacija više edukativnih radionica za aktere uključene u proces suzbijanja zločina iz mržnje - policiju, suce, državne odvjetnike, odvjetnike i nevladine organizacije. Međutim, izostalo je mjerenje učinka jesu li provedene edukacije polučile rezultate - koja je kvaliteta presuda, jesu li se primjenjivali mehanizmi i sudska praksa primjerice Europskog suda za ljudska prava koje su im predavači prezentirali? Je li policija pravilno kvalificirala kazneno djelo odmah u startu koristeći indikatore koji su sastavni dio Protokola o postupanju? Na taj način bismo vidjeli da mjere nisu samo puko ispunjavanje forme nego da one uistinu imaju učinak i da vode do stvarnih pomaka u ostvarivanju prava za sve građane.

Za ovakvu vrstu praćenja bi trebala služiti i radna skupina za praćenje i vrednovanje ovih dokumenata čije oformljavanje se najavilo u okviru vladinog Savjeta za ljudska prava.

Što se izvedivosti tiče, vjerujemo da su mjere izvedive, ali pitanje je vremena koje imamo na raspolaganju. Prema najavama, planovi bi se trebali usvojiti do kraja prvog kvartala što znači da za provedbu ostaje ostatak godine tj. tri kvartala. Nositelj većine mjera je Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji paralelno s provedbom moraju organizirati spomenute radne skupine za praćenje i vrednovanje kao i radnu skupinu za izradu nova dva akcijska plana za razdoblje od 2024. do 2025 godine. To je jako puno posla i koordinacije i postavlja se pitanje hoće li to Ured moći? Iz priloženog, da je proces izrade ovih dokumenata trajao čak šest godina, morate nam oprostiti na unaprijed izraženoj skepsi.

 

Ovaj članak nije bilješka s okruglog stola i ne donosi zaključke drugih govornika_ca nego donosi pregled stavova i komentara Centra za mirovne studije, izrečenih i na okruglom stolu i u procesu e-savjetovanja.

 

Pogledajte dokumente na e-savjetovanju:

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacionalnom planu zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2027.

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Akcijskom planu suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2023.

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Akcijskom planu zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2022. do 2023.

 

Pogledajte izvješća nakon provedenog e-savjetovanja:

Izvješće nakon provedenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacionalnom planu zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2027.

Izvješće nakon provedenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Akcijskom planu suzbijanja diskriminacije za razdoblje od 2022. do 2023.

Izvješće nakon provedenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Akcijskom planu zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2022. do 2023.