Segregacijske i diskriminatorne prakse su i dan danas na snazi u nekim zemljama poput Izraela, te pokazuju da politike apartheida i dalje itekako žive i nisu relikt prošlosti.

Na Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije dužni smo osvrnuti se na politike i kontekste svih krajeva svijeta i prepoznati da je to borba koja i danas traje. Slučajevi fizičkog i verbalnog nasilja nad dva mladića indijskog državljanstva te rasističko i nasilno ponašanje u Ivanić Gradu u kojem radniku dostavnog servisa, Indijcu, govori da treba otići iz Hrvatske jer je Hrvatska zemlja za bijelce pokazuje važnost ovog dana i nužnost prepoznavanja naše uloge u stvaranju društva koje će ovakve slučajeve prijavljivati, pravilno procesuirati i kontinuirano osuđivati, s konačnim ciljem stvaranja društva u kojem neće biti rasnog nasilja i nejednakosti bilo koje vrste. 

Trebaju se istaknuti zabrinjavajući trendovi u društvu što se tiče stavova građana Hrvatske - npr. 22% ispitanika najnovijeg istraživanja Pučke pravobraniteljice smatra da ne bi bilo dobro zapošljavati izbjeglice. Podatak da svaki peti građanin ima ovaj tip stavova treba shvatiti ozbiljno i država se time treba baviti kroz provedbu mjera iz strateških dokumenata poput Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije koji čeka Vladino usvajanje. Nažalost, taj plan predviđenim mjerama nije zagrebao ni površinu problema, a kamoli da se hvata u koštac sa strukturnim i institucionalnim manifestacijama rasizma ili da donosi konkretne korake koji bi prevenirali slučajeve poput ivanićgradskog rasista.  S druge strane, trebamo iskoristiti potencijal koji leži u ostatku društva, onog otvorenog, uključivog i koji prima sve svoje članove s punom dobrodošlicom.

U radu Centra za mirovne studije često se susrećemo s ljudima kojima se dogodilo upravo ovo – da se suočavaju s rasističkom mržnjom, verbalnim napadima, a ponekad i fizičkim napadima zbog svoje boje kože i etniciteta. Važno je istaknuti da se zapravo vrlo rijetko ovakvo nasilje i prijavljuje, a razlog tome su loša ranija iskustava koje su ljudi imali u traženju podrške upravo od sustava. Na primjer, ljudi su pokušali prijaviti incidente pa ih policija nije htjela procesuirati, ili su ih zadržavali u postajama i htjeli i same teretiti za remećenje javnog reda i mira umjesto one koji su ih napadali. U tom smislu, treba biti svjestan činjenice da postoji manji broj prijavljenih slučajeva kaznenih djela zločina iz mržnje, diskriminacije i ostalog nasilja na osnovu rase ili etničke pripadnosti jer zajednice koje su time najviše pogođene ne vjeruju sustavu. Usprkos velikom broju neprijavljenog nasilja motiviranog rasizmom i ksenofobijom, ova osnova čini najveći broj pritužbi u godišnjim izvještajima o radu Pučke pravobraniteljice. U 2021. godini, pravobraniteljica navodi kako su se njenom uredu obratilo 69 osoba (ili 15%) koje su kao osnovu za diskriminatorno postupanje navele upravo rasu, etničku pripadnost ili boju kože/nacionalno podrijetlo. Također, u 2021. godini policija je zabilježila 101 kazneno djelo zločina iz mržnje, od kojih osnova rase opet prednjači sa čak 77 takvih kaznenih djela. U evidenciji civilnog društva koju vodi Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi i njezina sastavnica Ured za demokratske institucije i ljudska prava (OSCE ODIHR), zabilježena su 44 incidenata motiviranih mržnjom, od kojih je većina opet motivirana rasizmom i ksenofobijom.

U današnje vrijeme pokušavamo se pomaknuti od promatranja rasizma kao niza izoliranih događaja koji se događaju u društvu zbog netolerantnih i isključivih stavova pojedinaca i krećemo prema analiziranju rasizma kao posljedica višestoljetnog sustava iskorištavanja koji se temeljio na teorijama rasne superiornosti Europljana nad drugima. Rezultati takvih rasnih teorija, čiji su autori bili intelektualci i znanstvenici tog vremena, zajedno s ekonomskim pretenzijama koje su podupirale, svoje su okrutne realnosti imale u uspostavljanju sustava kolonijalne vladavine, robovlasništva, apartheida, i svih posljedica koje zemlje bivše kolonije, kao i zemlje s gorespomenutim sustavima osjećaju i dan danas, uz prateći i nikad jači neokolonijalizam današnjice.

Shvaćanje rasizma kao utkanog u strukture društava, njegove institucije, norme i kulturu može olakšati i borbu protiv njega – napore trebamo usmjeriti prema rastakavanju rasizma upravo u strukturi, institucijama i normama, dok paralelno radimo i na edukaciji cjelokupnog društva kroz čije se postupke rasizam najbolje vidi na pojedinačnim primjerima, poput primjera napada u Ivanić Gradu i Zagrebu. 

Hrvatska bi kao zemlja koja je i sama bila pod vlašću različitih zemalja i carstava i koja, za razliku od mnogih zemalja Europe nikad nije bila kolonijalni vladar, već kroz Pokret nesvrstanih upravo podupirala anti-kolonijalnu borbu zemalja takozvanog Trećeg svijeta, ili bolje reći zemalja većinskog svijeta, treba se vratiti međunarodnoj solidarnosti koju je kratkotrajno živjela, te početi raditi na vlastitim strukturnim i institucionaliziranim sustavima rasizma, koje su danas vidljiviji nego ikad. Sustavni rasizam očituje se na primjer u prostornoj (i svoj drugoj) segregaciji Roma u različitim lokalnim sredinama, policijskom postupanju i rasnom profiliranju prema osobama druge boje kože na ulicama, policijskom nasilju usmjerenom prema izbjeglicama na granicama, kao i općenitom institucionalnom nemaru i zanemarivanju svih spomenutih racijaliziranih grupa unutar institucija i sektora obrazovanja, pravosuđa, stanovanja, medijske reprezentacije i drugih sektora koji doprinose tome da se rasizam sve lakše i češće ispoljava i na ulici, i često bez velikih posljedica za one koji ga čine. 

---

O pitanjima rasizma u Hrvatskoj u sklopu prošlog Human Rights Film Festivala razgovarali su predstavnici Panafričkog društva u Hrvatskoj - PADUH, na okruglom stolu "Izazovi Afrikanaca u Hrvatskoj". Poslušajte razgovor!