Mnoga domaća i međunarodna izvješća pokazuju da je u Hrvatskoj etnička, rasna i vjerska diskriminacija i dalje velik problem. Iako je donesen cijeli niz politika koje zakonskim i institucionalnim rješenjima pokušavaju riješiti ovaj problem, stvarno poboljšanje položaja određenih društvenih skupina i dalje nije dovoljno postignuto. Vjerujemo da razlog leži upravo u tome da se nedovoljno radilo na otklanjanju predrasuda i strahova koje dio građana RH imaju prema nekim etničkim i vjerskim manjinama te dijelu stranaca, a koje su osnovni uzrok kršenja ljudskih prava ovih skupina.

Cilj je ovog istraživanja upravo da pomogne donošenje kvalitetnijih politika usmjerenih na otklanjanje ovih predrasuda i strahova. Istraživanje je, stoga, usmjereno na nekoliko osnovnih tema. Prvo, ispitivani su važnost nacionalnog i vjerskog identiteta, općenita razina ksenofobije te stavovi prema multikulturalnom društvu. Drugo, istraživani su stavovi prema dodjeli državljanstva doseljenicima, diskriminaciji stranaca i stavovi prema određnim kategorijama stranaca s obzirom na razloge njihovog boravka u RH. Na kraju, ispitivana je ksenofobija prema  određenim etničkim, vjerskim i političkim skupinama.

Općenito gledajući, rezulati istraživanja pokazuju da građani Republike Hrvatske deklarativno ne podržavaju diskriminaciju stranaca, podržavaju multikulturalizam i prosječno nemaju izrazite ksenofobne stavove. S obzirom da se u većini ispitivanih stavova barem polovina ispitanika odredila u smjeru prihvaćanja multikulturalnog društva te prihvaćanja nacionalnih manjina i doseljavanja stranaca, kao i poštivanja njihove ravnopravnosti u odnosu na građane RH, smatramo kako Hrvatska ima potencijala da se uspješno bori protiv diskriminacije.

S druge strane, istraživanje je otkrilo i nezanemariv stupanj ksenofobije prema određenim skupinama, odnosno nezanemariv udio stanovništva koje osjeća da neke etničke, vjerske i druge skupine predstavljaju opasnost za Hrvatsku i njene građane. U prvom redu, to se odnosi na stavove prema Romima, tražiteljima azila, Srbima, muslimanima, Kinezima i Arapima. Iako su u svim slučajevima postoci ksenofobnih stavova usmjerenih prema ovim skupinama manji od 50 posto, mislimo da se i ovakvi postoci ksenofobije prema tim skupinama moraju shvatiti ozbiljno i da se treba raditi na njihovom uklanjanju.

Smatramo da je upravo ovo pravo vrijeme da se institucije i društvo u cjelini ozbiljno posvete rješavanju problema ksenofobije u Hrvatskoj. Imajući u vidu iskustvo drugih članica Europske unije, sada nakon ulaska Hrvatske u EU moglo bi doći do većeg doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Isto tako, teška ekonomska situacija u kojoj se zemlja nalazi, velika stopa nezaposlenosti i egzistencijalna nesigurnost građana te velika ekonomska nejednakost zasigurno bi mogle biti okidač za još veću netrpeljivost prema pripadnicima nacionalnih manjina i strancima koji žive u Hrvatskoj.

Stoga, držimo da se javne politike u ovom trenutku trebaju još više usmjeriti na otklanjanje predrasuda građana prema etničkim, vjerskim i rasnim manjinama te doseljenicima kroz obrazovanje, prvenstveno kroz sustavno uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja na svim razinama školovanja. Nadalje, državne bi se institucije, uključujući i akademsku zajednicu, trebale usmjeriti na dodatno i dublje istraživanje predrasuda prema manjinskim društvenim skupinama te fenomene poput rasizma, ksenofobije, ekstremnog nacionalizma, ali i seksizma, homofobije i drugih sličnih negativnih društvenih pojava. Isto tako, potrebno je da se mediji s posebnom pažnjom i odgovornošću odnose prema ovim temama te da posebno odgovorno shvate svoju ulogu u kreiranju javnog mnijenja koje ponekad može negativno utjecati na poštivanje ljudskih prava ugroženih skupina.

Dodatak - O rezultatima istraživanja:

Većina ispitanika iskazala je vrlo snažan nacionalni i vjerski identitet, dok manjini ispitanika ovi identiteti nisu važni. Budući da su velika većina njih pripadnici hrvatske nacije i rimokatoličke vjeroispovijesti, možemo zaključiti da su ovi grupni identiteti važna odrednica suvremenog hrvatskog društva.

Ispitujući ksenofobiju na općenitoj razini, došli smo do zaključka da građani RH u prosjeku laviraju na granici između ksenofobičnih i podržavajućih stavova prema useljavanju stranaca u Hrvatsku: otprilike podjednaki broj iskazuje ksenofobične i blagonaklone stavove prema stranim doseljenicima. Pri tom je zanimljivo da je ksenofobija posebno izražena u dva područja: strahu da će doseljenici uzimati posao ljudima koji oduvijek tu žive (63.4%) i sumnji da strancima interes naše zemlje neće biti na prvom mjestu (63.6%).

Što se tiče stavova prema multikulturnom društvu, građani Hrvatske u prosjeku pokazuju otprilike podjednaku zastupljenost pozitivnih i negativnih stavovima prema multikulturalizmu, odnosno, općenito, blagi pozitivan stav prema multikulturalizmu. Tako se, na primjer,  57.7 % ispitanika u nekoj mjeri slaže s tvrdnjom da je ugodno živjeti u sredini u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacija i porijekla, dok se 50.6 % u određenoj mjeri slaže s tvrdnjom „podržavam doseljavanje stranaca u Hrvatsku“.

Nadalje, da bismo dobili konkretniji uvid u stavove o doseljavanju stranaca, ispitali smo stavove građana o pravima doseljenika u Hrvatsku i stavove o politici dodjele državljanstva, kao i stavove o pojedinim skupinama doseljenika s obzirom na razloge dolaska u Hrvatsku. S obzirom na stavove prema diskriminaciji,  generalno zaključujemo kako građani Hrvatske izražavaju jasnu deklarativnu podršku nediskriminaciji, ali su prosječno nešto manje uvjereni u ispravnost njene primjene u svakodnevnom životu. Naime,  ispitanici su trebali procijeniti koliko podržavaju jednakost položaja državljana RH i stranih doseljenika s obzirom na devet područja društvenog života i s obzirom na zaštitu od diskriminacije općenito. Ovdje je indikativno to da građani u najvećoj mjeri podržavaju jednak položaj s obzirom na zaštitu od diskriminacije (84.3%), dok su najmanje skloni potpori jednakom pravu na zapošljavanje (57.5%).

Nadalje, rezultati pokazuju da se građani Hrvatske u većoj mjeri slažu s restriktivnom nego liberalnom politikom dodjele državljanstva stranim doseljenicima. Na primjer, s tvrdnjom da bi svi strani doseljenici trebali nakon određenog perioda automatski dobiti državljanstvo RH se u nekoj mjeri slaže 41,2% ispitanika. Dodatno, ispitanici u prosjeku iskazuju jedino blago pozitivan stav prema useljavanju stranaca koji u Hrvatsku dolaze radi školovanja, dok imaju prosječno negativan stav prema useljavanju ekonomskih imigranata i tražitelja azila.

Na kraju, značajan dio istraživanja obuhvaća ispitivanje ksenofobije prema određenim nacijama, rasama i drugim skupinama. Istraživali smo stavove prema u Hrvatskoj prisutnim nacionalnim manjinama (Srbi koji žive u RH, Bošnjaci koji žive u RH i Romi), prema manjinskim vjerskim opredjeljenjima u RH (muslimani i ateisti), prema tri skupine europskih doseljenika (doseljenici iz zapadnih zemalja EU, doseljenici iz istočnih zemalja EU i doseljenici iz zemalja bivše Jugoslavije), prema određenim kulturalno udaljenim rasama i nacijama (Kinezi, crnci i Arapi) te prema tražiteljima azila. Za pripadnike svake navedene skupine, ispitanici su trebali procijeniti da li predstavljaju određenu vrstu opasnosti za RH: da li ugrožavaju sigurnost građana i njihove imovine, da li predstavljaju opasnost jer se ne žele prilagoditi većinskoj hrvatskoj kulturi te da li predstavljaju opasnost jer ne vode računa o interesima Hrvatske i njenih građana. Istraživanje je pokazalo da građani Hrvatske u različitom postotku izražavaju ksenofobiju prema određenim manjinskim skupinama, ali ukupan udio se u većini slučajeva kreće iznad 20%. U najvećoj mjeri negativne stavove izražavaju prema Romima (do 44%), a u najmanjoj prema doseljenicima iz zemalja zapadne EU (do 14%). Ostale skupine nalaze se između ovih vrijednosti. Zanimljivo je da građani u prilično velikom postotku ksenofobiju izražavaju prema skupinama s kojima imaju iskustva suživota (npr. prema Srbima do 38%), kao i onim skupinama s kojima još nisu dolazili u doticaj u većoj mjeri (npr. Kinezi do 32% ili Arapi do 27%). Zabrinjava i visoki postotak ksenofobije prema općenitoj kategoriji tražitelja azila (do 37%).