Na panelu su sudjelovali/e Helena de Karina profesorica u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji koja je prošla mnogobrojne CMS-ove programe, Nikica Torbica iz osječke organizacije DKolektiv - organizacija za društveni razvoj, dr. sc. Dražen Šimleša, Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i dugogodišnji suradnik Centra za mirovne studije te Iva Zenzerović Šloser iz Centra za mirovne studije, dok je raspravu moderirala još jedna CMS-ovka, Lovorka Bačić.

Ključna su na panelu bila pitanja o dosezima i mogućnostima utjecaja neformalnih obrazovnih programa udruga, uključujući CMS-a, na ljude s kojima radimo, a onda i na obrazovne institucije tj. promjene u obrazovnom sustavu te transformativni potencijal formalnog obrazovanja.

Iva Zenzerović Šloser uvodno je predstavila rad CMS-a u domeni obrazovanja od osnutka 1997. godine - CMS kao svoje ishodište uz direktni rad na izgradnji mira ima i obrazovanje za društvenu promjenu. Navela je kako su prvi programi, MIRamiDA i MIRamiDA plus bili po svojoj formi edukacije koje su u prvom planu imale povezivanje i osnaživanje, proces nad sadržajem. Odvijale su se u podjeljenim zajednicama, a „plusice“ su bile regionalne za iskusnije aktiviste s područja Jugoslavije. 

Najdugovječniji program koji se u kontinuitetu provodi već 25 godina, Mirovni studiji nastao je s ciljem dijeljenja prikupljenog aktivističkog iskustva u direktnom radu u podijeljenim zajednicama. Tim putem je i nastavljena izgradnja Mirovnih studija i drugih obrazovnih programa kao onih koji prenose već teorijski artikulirano znanje, ali i znanje proizašlo iz kolektivnih aktivističkih napora prema ljudima koji se žele uključiti, povezati i dati svoj doprinos. To je program kritičkog obrazovanja koji veliku vrijednost daje onom što Paulo Freire zove praxis,  povezivanju teorije i prakse.

“Na Mirovnim studijima prenosi se ideja pozitivnog mira. To je ideja da mir nije samo odsustvo rata, već je za postizanje mira potrebno postizanje društvene pravde – društva u kojem se svim ljudima može osigurati da razviju svoj puni potencijal.  Lijepa vizija”, zaključila je Zenzerović Šloser i napomenula kako na tom putu često stoji strukturno nasilje, diskriminacija, teška kršenja ljudskih prava, ekonomska nejednakost, rodna neravnopravnost, nedostatak demokracije – to su područja koja se otvaraju i polako dekonstruiraju na Mirovnim studijima. Iva Zenzerović istaknula je i ključnu karakteristiku programa - “Ne stajemo na kritici, osnažujemo sudionike i sudionice da nam se pridruže ili nađu svoj put kako doprinijeti u svojim zajednicama i kolektivima”. Kroz ovaj program je prošlo više od 800 sudionika_ca od kojih je značajan broj ostajo na ovaj ili onaj način čvrsto vezan s CMS-om.

Nakon kratke retrospektive iz perspektive vlasititih obrazovnih programa, Zenzerović Šloser osvrnula se i na suradnje s formalnim obrazovnim sustavom: “Naši su programi politički, ne staju na osobnoj razini mira i sreće. Širimo ih na zajednice i društvo – bavimo se neugodnim stvarima. U startu nije bilo poluge kako s ovim sadržajima doći do obrazovnog sustava, no to se mijenja, mi učimo, nakon 2000-tih sustav se polako otvara za suradnju”.

Centar za mirovne studije 2010. godine proveo je istraživanje ‘Učiti za mir’ s ciljem razumijevanja kako s ovim temama pristupiti obrazovnom sustavu. Ukratko, odgovor intervjuiranih stručnjaka bio je da mirovno obrazovanje ne može stajati samostalno/izdvojeno već komplementarno obrazovanju za ljudska prava i demokraciju – tu je temelj CMS-ovog zagovaranja Građanskog odgoja i obrazovanja i udruživanja sa drugim akterima, inicijalno tadašnjim Centrom za ljudska prava i Gongom te od osnivanja 2011. do danas s GOOD Inicijativom koja broji 60 organizacija članica. U sklopu rada na unapređenju formalnog obrazovnog sustava u području građanskog odgoja i obrazovanja, osim zagovaranja, CMS je kroz godine proveo 40-tak ciklusa stručnih usavršavanja za obrazovne radnice s preko 460 sudionika_ca, a posljednjih 5 godina direktno radi na ovim temama s 32 škole u Hrvatskoj kroz projekt Build European Solidarity Today.

Zenzerović Šloser sumirala je trenutnu političku situaciju: “U radu na građanskom odgoju i obrazovanju je  bilo uspjeha i zastoja, a trenutno su najjače suradnje s jedinicama lokalne samouprave koje žele Građanski odgoj provoditi kao izvannastavnu aktivnost za svoje učenike i učenice, sukladno onom što im zakon dopušta.”

Helena de Karina, profesorica Prve riječke hrvatske gimnazije i bivša sudionica različitih CMS-ovih obrazovnih programa osvrnula se na prednosti neformalnih programa navodeći kako je formalni obrazovni sustav spor i teško se mijenja, čime ne može pratiti društvene promjene. Navela je kako joj osobno dragocjeno kod CMS-ovih i sličnih obrazovnih programa to što joj je omogućeno cjeloživotno obrazovanje koje je novo, a i primjenjivo za rad s učenicima - ”Uključujem u nastavu nove i drugačije aktivnosti, velika je to vrijednost i za mene i za ostatak kolektiva, a najviše za učenike kojima se omogućava holistički razvoj.”

Na de Karinu se nadovezao Nikica Torbica, bivši profesor, sad jedan od članova organizacije DKolektiv iz Osijeka koji je istaknuo da formalno obrazovanje nedovoljno radi u području razvoja vještina i stavova dok je u neformalnim obrazovnim programima ključno osvještavanje i osnaživanje - konkretan rad na tome što su problemi u našim zajednicama i kako ih rješavati.  

Dražen Šimleša, znanstvenik s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” te bivši voditelj ekspertne skupine za razvoj međupredmetne teme Održivi razvoj u sklopu Cjelovite kurikularne reforme, prema formalnom obrazovnom sustavu zauzeo je kritičan stav:  “to što se u našem formalnom obrazovnom sustavu uči je neupotrebljivo u zadnje vrijeme, u jako smo lošem položaju. Kvalitetni obrazovni sustavi stavljaju u svoje formalne programe pojmove kojih se mi ovdje stidimo i guramo ih u neformalno - aktivizam, inspiracija, promjena.”

Navodi da to dovodi do nevjerojatne situacije gdje učenici i nastavnici žude za ovakvim sadržajima i metodama, a ne mogu ih dobiti od sustava što stavlja veliku odgovornost na organizacije civilnog društva. Šimleša zaključuje da postoje prostori ‘ulaza’ za ove teme i sadržaje koji se mogu koristiti na lokalnoj i regionalnoj razini, ali navodi i da postoji  limit u održivosti u ovakvom pristupu, kao i realno pitanje kapaciteta organizacija da odgovore na velike potrebe. Od sustava i nadležnog Ministarstva smatra da se ne može puno očekivati: “na nacionalnoj razini u ovom trenutku u RH, s ljudima koji su na pozicijama, nemamo priliku raditi na transformativnom obrazovanju. Najlakše je bilo dok smo na Cjelovitoj kurikularnoj reformi radili u miru, dok obrazovanje nije bilo politička tema - ovako stalno imamo neki uteg koji nas usporava i ne radimo na sadržaju nego se bavimo osobnim diskvalifikacijama, vragovima, prošlošću - zato je na nacionalnoj razini teško ‘probijati’ s progresivnim stvarima, nema sluha za to. Morat će se stvorit jedna puno plodnija klima kakvu vidimo na lokalnoj i regionalnoj razini i na nacionalnoj kako bi se dogodila promjena obrazovne paradigme. Do tog je dug put, al mi po njemu idemo”.

De Karina je navela da su najveći transformacijski potencijal u školama sami učenici, a izrazila je svoju brigu oko prevelike usmjerenosti na sferu znanja za razliku od kvalitetnih međunarodnih programa kojima je cilj razvoj cjelovite osobe koja kritički propituje i uključuje se. Šimleša je podcrtao upravo važnost osnaživanja mladih u današnjem svijetu konstantne nesigurnosti: “prvi put imamo generacije koje se boje svoje budućnosti, zato je ključno raditi na osnaživanju.”

Na tragu sumornog zaključka da se nove generacije mladih boje svoje budućnosti, Iva Zenzerović podcrtala je ključnu ulogu transformativnog obrazovanja u osmišljavanju i uvođenju alternativa: “Zvalo se to obrazovanje za mir, za ljudska prava, demokraciju, interkulturno, globalno – bitno je da, osim znanja kroz programe upoznajemo mehanizme koji generiraju nejednakost i gradimo viziju boljeg društva, bolje društvo, ravnopravnost, povjerenje, da mijenjamo sebe ako treba, ali i svoju okolinu i društvo – zavisi od naše pozicije – bitno je da i  u  metodi i sadržaju nudimo odučavanje od postojećih obrazaca koji produbljuju isključenost i nejednakost, da potičemo transformaciju.”