Posebno pozdravljamo što je Ustavni sud potvrdio pozitivnu obavezu države (proaktivno djelovanje u zaštiti socio-ekonomskih prava građana) da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana, a što proizlazi iz čl.1. Ustava koji RH definira kao socijalnu državu. Ustavni sud još navodi da su „sastavna komponenta socijalne države i zahtjevi socijalne pravde koji obvezuju državu da se na zakonodavnom i "provedbenom" planu angažira u uspostavi i održavanju pravednog socijalnog poretka. Koncept socijalne države nameće obvezu državi da se brine za pravedan socijalan poredak pri čemu, u ispunjenju te obveze, zakonodavac ima široki prostor slobodnog odlučivanja.“

Utvrđenje da država ima pozitivnu obvezu  da svojim propisima i djelima (javnim politikama) aktivno brine za pravedan socijalni poredak izuzetno je važno i s aspekta slučaja „švicarac“, ali i s aspekta rješavanja drugih ekonomsko socijalnih problema građana kao što su primjerice situacija u kojoj se više od 10% odrasle populacije nalazi u blokadi zbog ovrha nad novčanim sredstvima, pitanje neodrživih dugovanja kod kojih visoke kamatne stope i zatezne kamate uzrokuju nemogućnost izlaska iz duga i tzv. dužničko ropstvo te pitanja poput neplaćenog i prekarnog rada!

Sud pozitivnu obvezu države, primjenjujući na slučaj „švicarca“, tumači kao obavezu poduzimanja određenih mjera u gospodarstvu odnosno miješanja  u tržišnu funkciju, kako bi osigurala ostvarenje temeljnih socijalnih prava i socijalne sigurnosti te izjednačila odnosno umanjila ekstremne socijalne razlike nastale kao posljedica aprecijacije švicarskog franka. Sud ovim navodom pokazuje da demokracije utemeljene na principima socijalne države trebaju regulatornu i interventnu ulogu države koja je ključna u ostvarenju pravednog društva kada tržište proizvodi socijalnu nesigurnost i situacije u kojima se krše socijalna prava građana i stvaraju ekstremne socijalne razlike. 

Sud nadalje utvrđuje da je konverzija prikladna mjera  za ostvarenje legitimnog cilja, jer konverzija nije uzrokovala distorzivne učinke ni u bankarskom poslovanju ni u monetarnoj politici Republike Hrvatske te da su negativni učinci konverzije značajno manji od procijenjenih . Također, utvrđuju da je razvidno  da zaduživanje u Republici Hrvatskoj nakon konverzije kredita u CHF nije "postalo ni skuplje niti teže".

Jedan od najznačajnijih dijelova odluke odnosi se na utvrđenje o funkciji valutne klauzule: Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, aprecijaciju švicarskog franka, Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta.

Ustavni sud potvrdio je i ono što je udruga Franak cijelo vrijeme navodila kao argument protiv navodnog gubitka banaka zbog konverzija: ... kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Sada znamo da banke jesu,  zbog aprecijacije švicarskog franka - kojeg zapravo u transakcijama niti u zaduživanju banaka nije bilo, samo profitirale te da konverzijom jedino što gube u najvećem dijelu je neostvarena dobit na onome što je sud proglasio nedopustivom funkcijom valutne klauzule: a to je obogaćenje vjerovnika kroz osiromašenje dužnika remećenjem ugovorne ravnoteže.